Pojam vožnjice više nije vezan uz MTB vožnje, niti je pojam Vođe vezan uz MTB ture. Vožnjica je dobila svoj cestovni pandan, a Vođa isto. Zvati ćemo ga C-Vođa. Samo C-Vođa zna okrenut GPS.

Krenulo je to kao obična poslijeposla ravničarska tura, taman da se vratimo prije mraka.

C-Vođa je rekao: "Ja ne bih na Sljeme, ne bih na brdo, ja bih neku recovery ravničarsku turu. Idemo prema jugu". C-Vođa je smislio rutu, ravničarsku, koja ide preko Plešivice (?!?), utipkao u svoj super-GPS i krenuli mi tako oko 17:30 sa pješačkog savskog mosta. Tamo sretosmo grupu cestovnjaka koji su nas, kad smo im iznijeli plan, pitali:
- "A jel stignete to ?".
- "Ma što ne bi stigli".

Naravno, umjesto da Plešivicu napadnemo direktno, aaaaaaaa ne, ruta ide na Galgovo, pa Sveti Martin pod Okićem pa preko brda i dolina, gore dolje. Niti jedan uspon nije dugačak, ali zato niti jedan nije ispod 15%... Nakon toga sve do 10% je ko ravnica, "šaltaš u višu". GPS routing vodi na jednu stranu, učitani tracklog na drugu, pa vozimo malo amo, malo tamo...

Usput srećemo anti-čiču. Babu. Dok čiča više glavom kima lijevo-desno i govori "nemojte tamo", Baba kima glavom gore dolje i kaže "Može se, svejedno kuda, možete i lijevo i desno. Samo (gledajući nas na biciklima), tamo vam je uzbrdo." :) No shit :)

Odabiremo desno i nalijećemo na prvi makadam :) Na sreću vrlo kratko, spajamo se na asfalt po kojem bi išli da smo išli lijevo.

Opet gore dolje, na jednom mjestu rampa od milijardu %, a nije baš ni kratka, jedva izvažamo gore. Na kraju rampe, makadam, odnosno, preciznije bi se moglo reći pijesak.

C-Vođa gleda GPS, ma tog makadama je malo, izbit ćemo gore na cestu uskoro. Dolazimo do nekih kuća, ekipa nas gleda, pitamo jel može dalje, može... I fakat, nakon strmog komada makadama na kojem Bunika uživa hodajući u cestovnim SPD cipelama, izlazimo na glavnu cestu. No već smo toliko visoko da do Plešivičkog sedla imamo još samo jednu serpentinu.

Dolazimo na sedlo, gledamo i nebo i pitamo se jesu li nas to u školi krivo učili da je nebo plavo, a u stvari je sivo.

Spuštamo se prema Rudama i pičimo prema Samoboru, gledamo u nebo i ne sviđa nam se prizor. U daljini sivilo i zavjese kišurine. Plan povratka je preko Strmca, no prije nego što dolazimo do njega, kod skretanja za Farkaševac odlučujemo stati u birtiju i pustiti da ono što neminovno dolazi prođe dok smo na suhom.

Krš, lom, munje i gromovi, kiša dere i po terasi birtije pa se povlačimo unutra. Razmišljam kak bi bilo fora da zovem Davorku da dođe po mene i da ovu dvojicu papaka ostavim tu u nevolji i onako na odlasku im se smijem ko onaj u "glup i gluplji" kad se vozi na motoriću i umire od smijeha nakon što je kolegi podvalio laksativ :)

Noć je već pala, kiša staje, ali okolo svuda sijeva i grmi. Krećemo prema Zg, kao polako ćemo da se ne smočimo previše, no već nakon 200m guzica mokra pa nema tu šta, stišćemo i fino pičimo prema Zagrebu. Atmosfera je fenomenalna, obzirom da je sve ravno, otvoreno, pogled se pruža na sve strane i uživamo u prizorima munja. Usput vidim i sovu (ili ćuka) kak stoji na jednom znaku i gleda budale kak se voze.

Nakon Podsuseda pičimo po staroj samoborskoj i tamo se svako odvaja na svom mjestu. C-Vođa zaključuje vožnju skretanjem na raskršću udesno, preko mokre zebre tako da se na cestu razlijepio ko palacinka :) Naravno, sve to pred očima murjaka koji su stajali na tom raskršću, otvorili prozor i rekli nešto u stilu: "Sklisko je. Prebrzo vozite, morate usporiti i prilagoditi vožnju uvjetima na cesti. Jesi dobro ?". C-Vođi naravno nije ništa, jak je on momak, a još važnije, niti biciklu nije ništa.

Nastavlja dalje kao da ništa nije bilo, a mi isto.

Doma dolazim oko 21:30, guzica mokra, noge mokre, no ništa ne smeta. Čak naprotiv, vožnja je bila fakat zanimljiva, niti u jednom trenutku dosadna, i definitivno za pamćenje.